Jelena Todorović · 14. Jul 2025. · Native Zdravlje 215
Preseliti se u drugu zemlju ne znači samo spakovati kofere i preći granicu. To je istovremeno avantura i raskid, početak i kraj, uzbuđenje i tuga. U kutijama koje nosimo sa sobom nisu samo knjige, odeća i suveniri, već i uspomene, mirisi doma i nebrojeni komadići svakodnevice koji nam znače više nego što smo i sami svesni.
Emocionalni put medjunarodne selidbe je tema ovog teksta pa, ako se i sami spremate na jedan takav put, nastavite sa čitanjem.
Za mnoge ljude, međunarodne selidbe predstavljaju veliki životni korak – često vođen željom za boljim uslovima života, obrazovanjem, zaposlenjem ili spajanjem porodice. Bez obzira na to da li je razlog lične, profesionalne ili političke prirode, preseljenje u inostranstvo sa sobom nosi čitav spektar emocija.
Prvi osećaj obično je uzbuđenje: nova sredina, nove mogućnosti, početak „iznova“. Ali vrlo brzo, sa protokom vremena, može se javiti osećaj nesigurnosti i praznine. Ovo posebno važi za one koji odlaze iz Srbije prvi put – emigracija iz Srbije poslednjih godina jeste sve češća, ali to ne umanjuje njen emocionalni naboj.
Stručnjaci iz oblasti psihologije upozoravaju da je kulturni šok čest i očekivan – i da se ne odnosi samo na jezik ili običaje, već i na osećaj gubitka identiteta. Odjednom više niste „neko“ – već stranac koji pokušava da se snađe u sistemu koji ne razume u potpunosti.
Jedan od najtežih aspekata selidbe jeste opraštanje. Napuštaju se roditelji, prijatelji, dom, rutina, jezik, pa i ona svakodnevna lica – kasirka u marketu, komšija koji pozdravlja iz dvorišta. Mnogi priznaju da ih je najviše pogodio momenat kada su poslednji put zatvorili vrata svog stana, ili kada su na aerodromu zadržavali suze pred decom, trudeći se da izgledaju hrabro.
U tom trenutku postaje jasno – preseljenje u inostranstvo nije samo fizička promena adrese, već i duboka emotivna tranzicija.

Nakon početnog šoka, dolazi period prilagođavanja. Iako to nije lak proces, on je često i transformativan. Učimo kako da se snađemo u birokratiji koja govori „stranim jezikom“, kako da pronađemo stan, posao, kako da ponovo izgradimo svakodnevicu. Učimo o svetu, ali i nama samima. Sve ono što je bilo poznato, sada mora ponovo da se otkrije i definiše.
Oni koji su prošli kroz proces međunarodne selidbe često svedoče o ličnom rastu: o novostečenoj nezavisnosti, snalažljivosti, empatiji. Naučimo da cenimo male stvari. Naučimo da budemo fleksibilni. Naučimo da se ponovo predstavimo – i sebi i drugima.
Iako emocionalne promene ne možemo uvek predvideti, postoje konkretni koraci koji vam mogu pomoći u pripremi:
Mnogi koji su se odlučili za preseljenje u inostranstvo posle izvesnog vremena primećuju da se osećaju „rascepljeno“ – niti su više u potpunosti deo zemlje iz koje su otišli, niti su se sasvim uklopili u novu sredinu.
I to je u redu. Emigracija nas uči da identitet nije statičan, već promenljiv i višeslojan. Učimo da budemo most – između dve kulture, dva jezika, dva sveta.

Selidba preko granice nikada nije samo logistički izazov, posebno ako odaberete pravu agenciju za medjunarodne selidbe.
To je, pre svega, lični podvig, emotivno putovanje i prilika da sebe upoznamo iznova. U tom procesu, nije lako – ali jeste vredno.
Jer bez obzira na to gde se nalazimo, dom nije uvek mesto. Ponekad je to osećaj. Ponekad je to zagrljaj na aerodromu, poruka od prijatelja iz detinjstva ili poznata pesma sa starog gramofona koja nas vrati kući – bar na trenutak.
Jeste li se nekada selili u inostranstvo, ili o tome tek razmišljate? Ako jeste, podelite sa nama svoja iskustva, kako ste prevazišli sve ove probleme. Možda će baš vaša priča pomoći nekome ko se na taj put tek sprema. Hvala!
Slike: ChatGPT
Nisam se nikad selio van Srbije, ne znama kako je kada se ode napolju. Ponekad kada me iznervira ova situacija , poželim da probam, još uvek sam u godinama kada to mogu, ali opet odustanem. Za mene je to ipak preteška odluka. Ne znam kako ću da se snađem sam u tuđini, već sam se nekako i navikao ovde. Verujem da je emocionalno teško.
Zivim u Australiji vec 25 godina. Ipak, nema leta da ne pozelim da odem "kuci", prosetam Knez Mihailovom, odem na neki koncert, ili na veceru sa prijateljima u Skadarliju. Nema nase Srbije nigde! Jeste, Australija je uredjena zemlja i lepo je ziveti ovde, ali sam s godinama nekako sve vise nostalgicna.
Kao mlad, nikada nisam razmisljao o odlasku u inostranstvo, ali poslednjih godina, sve cesce hvatam sebe kako mastam o kucici pored mora negde u Grckoj. S obzirom da mnogi ljudi iz severnijih zemalja sve vise odlucuju da se u penziji presele u Italiju, Spaniju, Portugal... znam da nisam jedini, pa mi je nekako lakse.
A nikad se ne zna, mozda to i uradim.
Jeste veliki izazov, ali vredi. Da, nedostaje mi Srbija, tj. neki ljudi mi nedostaju vise, ali zivi se bolje, definitivno. Inace, ja sam u Holandiji.
Razmisljam o preseljenju u Italiju, zbog posla kojim se bavim, pa me malo hvata jeza od svega sto me ceka. Hvala na informacijama.
Davno bese kad sam resio da se preselim u Svedsku. Joj, koji je to kulturoloski sok bio! Bogu hvala, odmah sam krenuo da ucim jezik, tako da sam za par meseci uspeo da se uklopim, ali bilo je tesko, ne mogu da kazem da nije. Jeste da mnogo njih govori engleski, ali su pomalo cudan narod, bar nama cudan.