Ljiljana Bugarin · 21. Sep 2026. · Native Edukacija 25
Upis u auto-školu za mnoge mlade predstavlja jedan od prvih ozbiljnijih koraka ka većoj samostalnosti. Vozačka dozvola donosi slobodu kretanja, ali i odgovornost koja se ne može naučiti preko noći. Zbog toga roditelji često sa podjednakom dozom ponosa i zabrinutosti prate prve časove teorije i vožnje.
Iako kandidat tek počinje da se upoznaje sa pravilima saobraćaja, način na koji će od samog početka usvajati znanje može kasnije imati veliki uticaj na njegovo ponašanje za volanom. Roditelji zato imaju važnu ulogu, ne kao dodatni instruktori, već kao podrška tokom procesa koji zahteva strpljenje, koncentraciju i postepeno sticanje sigurnosti.
Kada dete odluči da započne obuku, jedan od prvih zadataka je izbor mesta na kojem će učiti. Cena obuke jeste važna, ali ne bi trebalo da bude jedini kriterijum. Mnogo je važnije obratiti pažnju na kvalitet teorijske nastave, pristup instruktora, stanje vozila i organizaciju časova.
Odabir kvalitetne i proverene auto škole posebno je važan kada mlada osoba prvi put ulazi u svet vožnje i tek počinje da usvaja osnovna pravila ponašanja za volanom. Dobar instruktor neće samo pripremati kandidata za polaganje, već će mu od prvog časa pomagati da razvija pravilne navike, sigurnost i odgovornost u saobraćaju.
Roditelji mogu proveriti iskustva prethodnih polaznika, raspitati se koliko se poštuju termini i da li se praktična nastava odvija redovno. Važno je i da kandidat ima dobru komunikaciju sa instruktorom, jer osećaj neprijatnosti ili stalnog pritiska može otežati učenje.
Mladi kandidati obično jedva čekaju praktične časove i trenutak kada će prvi put sesti za volan. Zbog toga se teorijska nastava ponekad pogrešno doživljava kao obaveza koju treba što pre završiti.
Međutim, upravo se kroz teoriju uče pravila na kojima počiva bezbedna vožnja.
Kandidat mora da razume saobraćajne znakove, prvenstvo prolaza, ograničenja brzine, pravilno prestrojavanje, ponašanje prema pešacima i brojne druge situacije sa kojima će se susretati kada počne praktičnu obuku.
Roditelji mogu pomoći tako što će tokom svakodnevne vožnje skretati pažnju na realne situacije. Na primer, mogu zajedno sa detetom komentarisati raskrsnicu, semafor ili način na koji se drugo vozilo uključuje u saobraćaj.
Takvi razgovori mogu biti korisni dokle god ne postanu dodatno ispitivanje i stvaranje pritiska.
Prvo sedenje za volanom za većinu mladih je potpuno novo iskustvo. Potrebno je istovremeno pratiti put, držati pravac, obraćati pažnju na pedale, retrovizore, druga vozila i instrukcije.
Zbog toga su početničke greške očekivane.
Neko će već nakon nekoliko časova delovati opuštenije, dok će drugom kandidatu biti potrebno više vremena da poveže sve radnje. To ne znači da će neko kasnije biti lošiji vozač.
Roditelji bi zato trebalo da izbegavaju poređenja sa vršnjacima, braćom, sestrama ili sopstvenim iskustvom.
Mnogo korisnije pitanje posle časa je: „Šta si danas novo naučio?“ nego „Koliko ti je puta stao automobil?“.
Na taj način fokus ostaje na napretku, a ne na greškama.
Neki mladi jedva čekaju da sednu za volan, dok drugi osećaju nervozu kada treba da izađu u saobraćaj. Posebno mogu biti neprijatne prve prometnije raskrsnice, kružni tokovi ili situacije kada iza kandidata stoji više vozila.
Takvu nesigurnost ne treba ismevati ili umanjivati.
Dobar instruktor će postepeno uvoditi zahtevnije situacije i objasniti kandidatu kako da reaguje bez panike.
Roditelji mogu pomoći tako što neće dodatno pojačavati strah pričama o nezgodama, kaznama ili sopstvenim neprijatnim iskustvima.
Cilj je da mlada osoba razvije zdrav oprez, ali ne i strah od vožnje.
Jedna od čestih grešaka jeste pokušaj roditelja da tokom čitave obuke daje dodatna uputstva. Problem je što roditelj i instruktor ponekad mogu objašnjavati stvari na različite načine.
Kandidat koji tek uči tada može postati zbunjen.
Osim toga, iskusni vozači često imaju navike koje su vremenom razvili, ali koje nisu nužno najbolji primer za početnika.
Zato je najbolje pustiti instruktora da vodi proces obuke, dok roditelj ostaje osoba kojoj kandidat može da se obrati kada mu je potrebna podrška.
To posebno znači da ne treba stvarati osećaj da svaki čas mora doneti veliki napredak.
Vožnja se uči postepeno.
Kada se približi polaganje, nervoza se obično povećava. Kandidat tada zna da će njegova vožnja biti ocenjena i da jedna ozbiljnija greška može uticati na rezultat.
U tom periodu roditeljska podrška je posebno važna.
Pritisak rečenicama poput „moraš sada da položiš“ ili „nemoj da plaćamo ponovo“ može samo dodatno otežati situaciju.
Čak i kandidat koji je dobro pripremljen može napraviti grešku zbog treme.
Ako ne položi iz prvog pokušaja, mnogo je korisnije analizirati šta je bilo problematično i nastaviti sa pripremama nego stvarati osećaj neuspeha.
Vozačka dozvola nije takmičenje u brzini.
Važnije je da kandidat bude dovoljno siguran i spreman za samostalno učestvovanje u saobraćaju.
Nakon položenog ispita počinje potpuno nova faza. Mladi vozač više nema instruktora pored sebe i prvi put mora samostalno da procenjuje situacije.
Zato prvi dani za volanom treba da budu što jednostavniji.
Poznate rute, kraće relacije i vožnja tokom dana mogu pomoći da se sigurnost postepeno poveća.
Tek kasnije je dobro uvoditi zahtevnije uslove, kao što su velika gužva, noćna vožnja, loše vreme ili duži putevi.
Roditelji često imaju želju da tokom vožnje stalno upozoravaju i komentarišu svaki potez. To može imati suprotan efekat i dodatno uznemiriti mladog vozača.
Ako postoji ozbiljna greška, svakako treba reagovati, ali je bolje da razgovor o manjim propustima usledi nakon vožnje.
Jedan od najvećih izazova mladih vozača jeste održavanje pune koncentracije. Telefon, muzika, razgovor sa prijateljima i želja da se ostavi utisak na društvo mogu ozbiljno uticati na pažnju.
O tim stvarima treba razgovarati još dok traje obuka.
Mladi vozač treba od početka da razvije naviku da telefon ne koristi tokom vožnje i da ne dozvoli da ga putnici nagovaraju na bržu ili rizičniju vožnju.
Posebno je važno razumeti da brzina ne predstavlja samo mogućnost dobijanja kazne.
Veća brzina znači manje vremena za reakciju i duži put potreban da se automobil zaustavi.
Zato pravila treba predstavljati kao deo lične odgovornosti, a ne kao nešto što postoji samo zbog policijske kontrole.
Kada mladi vozač počne da koristi porodični ili sopstveni automobil, roditelji često razmišljaju o opremi koja može doprineti većoj sigurnosti i praktičnosti. Senzori za parkiranje, kamera za vožnju unazad i navigacija mogu pomoći početniku, ali je važno da se na njih ne oslanja previše.
Korisna može biti i auto kamera, naročito zato što može zabeležiti događaje tokom vožnje i pružiti dodatni uvid ukoliko dođe do sporne situacije u saobraćaju.
Ipak, nijedan uređaj ne može zameniti pažnju, pravilnu procenu i odgovorno ponašanje vozača.
Mladi zato treba od samog početka da nauče da tehnologiju koriste kao pomoć, a ne kao razlog da manje prate ono što se događa oko njih.
Možda najvažnija lekcija uopšte ne dolazi iz auto-škole. Mladi godinama pre prvog časa posmatraju kako njihovi roditelji voze.
Ako svakodnevno vide vezivanje pojasa, poštovanje ograničenja, smireno ponašanje i izbegavanje telefona, mnogo je verovatnije da će i sami te navike prihvatiti kao normalne.
Sa druge strane, teško je očekivati da početnik poštuje pravila ako u porodici stalno gleda njihovo ignorisanje.
Zato upis deteta u auto-školu može biti dobar trenutak da cela porodica obrati više pažnje na ponašanje u saobraćaju.
Najvažnije je razumeti da polaganje vožnje nije krajnji cilj. Vozačka dozvola samo potvrđuje da kandidat ispunjava uslove da započne samostalnu vožnju.
Pravo iskustvo tek tada počinje da se gradi.
Uz dobru obuku, podršku porodice, strpljenje i odgovorno ponašanje, mladi vozač može postepeno da stekne sigurnost za volanom i razvije navike koje će mu koristiti tokom čitavog života.